utorak, travanj 27, 2010
Nije me dugo bilo. Not that you've noticed :)
Ali imam neke misli koje bi se malo dijelile. Pa da počnemo.
Pisala bih danas o moralnoj šizofreniji. Ljudskoj, razumije se. Životinje, naravno, nemaju morala.
A niti pate od raznih šizova. Osim ludila, a znamo tko im je kriv za tu boleštinu. Sigurno ona silna zelena trava koju pojedu obitavajući cijeli svoj život na pašnjacima promatrajući oblake dok preživaju...
Zanimljive su te reklame. Zanimljivi smo i mi ljudi koji ih gledamo.
Ako hraniš kravu govnima, poludi. Ako svoju dušu hraniš istima...da, dogodi se isto.
Ja sam veganka. Molim, ne pobjeći, nisam ovdje radi propovijedanja. U biti, otkad živim i hranim se svjesno, doživjela sam toliko popovanja i pametovanja da sam zaključila kako mi je najpametnije šutjeti. I jesti salatu. Onda te nitko ništa ne pita, svi misle ah žensko, na dijeti je.
Ja se ne volim svađati. Razumne, argumentirane rasprave su mi drage, volim filozofirati. Kad se osjetim napadnutom, u principu se povlačim. Možda je to pogrešno, no smatram da se međusobnim napadom može izroditi samo još veći sukob, a meni to u životu ne treba.
Htjela sam u biti reći da ne mislim kako sam bolja, veća, viša (ionako eventualno visinom nadmašujem vrtnog patuljka) zato što je moj način života tako "čudnovat".
Imam jednu jako dragu prijateljicu (prijo, oprosti što te tračam) koja mi svojedobno reče kako ne bi jela seitan jer joj se gadi način na koji se radi (za neznalice, ispiranjem tijesta pod mlazom vode).
A način na koji se "radi" meso joj se ne gadi :)
Naravno da ne, pa meso se dobiva pakiranjem u podloške od stiropora i umatanjem u plastičnu foliju, zar ne?
Jedan drugi, dragi prijatelj obožava akvarijske ribice. To su njegovi kućni ljubimci. A onda ode u ribarnicu, kupi kilo ribe i i fino je popapa. Šta da kažem, voli ribu na sve moguće načine.
Stavljamo cijenu na nečiji život. Kupujemo nečiji život. Jedemo nečiji - život.
I koliko god je u vama uznapredovala moralna šizofrenija s početka priče, vjerujem da ćete se složiti sa mnom. A ako i nećete, uvijek mi možete popovati :)
četvrtak, veljača 25, 2010
Razmišljala sam o susretima. Koliko mi u posljednjih par godina postaju opterećenje. Čistka napravljena kroz godine ostavila je u mom životu samo par persona (neki čobani, budale) koji su se profilirali u tzv. najbolje frendove, kuiš. Neki su dovukli u moj život svoje žifotne partnere koji vidiš čuda i meni stanu u taj kružić, a nečiji su pak u nekakvom sasvim desetom kvadratu u koji nemam volje čak ni proviriti preko ograde da vidim što se dešava. Jednostavno, imali su hrabrosti jedino za borg revoluciju, a meni su star drek uvijek bile samo - drek. Pa smo od best frendova postali virtualni frendovi, dragi su mi, ali više ih ne poznajem. Ne shvaćam njihov kukavičluk, krive odabire, ali ih poštujem.
U biti, mislim da sam baby mizantrop. Meni doista ne trebaju ljudi. Trpim ih onoliko koliko moram, ne režim kad prolaze kraj moje ograde, čak i posao radim u kojem svakodnevno moram biti u prekomjernom kontaktu s njima, no...Čitala sam Paleta svojedobno i posve sam sigurna da bih bila nesretna sama na svijetu. Možda zvuči kontradiktorno, no ja od toga ne bježim. Pivo je svakako ljepše popiti s mojom drugaricom, nego sama. Pa makar ona trčala svakih pet minuta jer je starija mlađeg opičila žlicom po čelu ili se mlađi uneredio do brade.
Možda sam mizantrop, no neke ljude svejedno volim.
Živjela kontradiktornost!
četvrtak, veljača 11, 2010
Vidiš, dogodi ti se nešto što priželjkuješ, silno. Čini ti se da to dobiješ, svijet bi se pretvorio u
krasan cvrkutavi krajolik sa leptirićima koji mlataraju uokolo stvarajući ugodan povjetarac koji ti
milki lice dok ti ležiš u travi i...puk! Koji jebeni mjehur od sapunice.
Dakle, da pišemo malo o prošlosti/budućnosti. O ljudima koji čine pogreške ne razmišljajući o
posljedicama. Dakle - svim ljudima. Svi smo ispod kože samo splet zarobljene crvene tekućine.
Da ne pretvaram više ovaj recital u zagonetku, podijelit ću s vama djelić svog života.
Čovjek koji me prije nekoliko mjeseci ostavio uvjeravajući me kako mi nismo sretni skupa shvatio je da je bio budala. Ma da?!
I što sad učiniti? Povjerenje je skršeno i zatrpano negdje u snijegu, a proljeća niotkuda.
To što sam ja bila svjesna njegovog "otkrića" davno prije nego je on sebi dodijelio priznanje, samo pogoršava stvar. Što učiniti?
Ljubav je tu posve nebitna činjenica, iako je ista u stanju toliko zamrljati oči da sam u stanju
onako bez slow motiona bacit mu se u zagrljaj i tako kmezati tamo do iduće godine.
No čekić na kojem piše što ako tako me suptilno mažnjava po glavi da iz nje ispadaju kovanice sumnje, straha, nepovjerenja...totalno su bezvrijedne, ali me svejedno kupuju.
Ne vjerujem više. Strah me je.
Kako zaboraviti i oprostiti, pitanje je sad?
I je li to uopće moguće?
srijeda, siječanj 13, 2010
Nekad davno htjela sam biti dio gomile, nakon toga htjela sam da gomila bude dio mene, a danas...
danas samo gledam gomilu iz daleka i smješkam se. Možda se ponekad i čudim, ali i to sve rjeđe.
Uvijek sam mrzila okvire. Bili oni nevidljivi kao kod dvije prozirne plastike ili oni jezivi, barokni,
rokokoični ili kakvi već...okviri su me uvijek užasavali.
Iako, jednom u životu dojadilo mi je trčati po zidu i čuvati se muholovki pa sam se svojski potrudila
uskočiti u krasnu obiteljsku fotografiju. Podmladak je doduše ostao samo imaginaran, ali svejedno.
Nevjerojatno je kako se čovjek uvjeri u nešto. Moj ondašni grč je nevidljiv, zgurala sam ga negdje
u prostor za posteljinu svoje nove prekrasne kutne garniture, zaslijepila ga je ideja o obitelji
kakvu nisam imala i...ja sam postala nečija žena. Sada već daleko bivša.
Danas me taj čovjek mrzi. Jer on ništa nije naučio iz naše priče osim kako zalizati ranjeni ego.
Postao je još veći Hrvat i katolik. Iz biblije usvojivši jedino patrijarhat.
A ja...ja sam sretna što postojim
pišem pesme zvezde brojim...
Ali sada od okvira radim igračke za dijete u sebi :)
nedjelja, siječanj 10, 2010
Rekao je: nisi se promijenila, samo nešto ti nije u redu s očima.
Rekla sam u svom stilu: da, znam, kratkovidna sam od vrtića.
Rekao je: ne, nema više iskrica...
I odmah me sjeti na ludog Boru i njegovo:
Nekad je bila lepotica
jedna bivsa devojčica
a ljudi su je upropastili...
A tko im je dozvolio? Tko je bio dovoljno lud, naivan, iskren i pun ljubavi?
Imala sam je previše u sebi i darovala sam je šakom i kapom.
Sad kad sam prazna, pitam se jesam li trebala malo više štedjeti...
utorak, siječanj 5, 2010
Bijeli gad se opet odlučio ići u šetnju. Kažu stričeki iz dehaemzeja da će šetati čitav tjedan. Dakle, ja neću. Eventualno oko auta, da ga očistim. Ma ljudi, moja negativnost dobije jednu sasvim novu dimenziju kad je se obuče u bijelo. Totalno pošizi. Al ajd, bar su božić i nova godina otpucali svoje. I nisu bili bijeli (hihihih:)
Noćas sam sanjala da sam trudna. Whata nighmare. Naime, ja sam nežena koja ne želi dijete, uopće. Izazivam sablazan kod većine već spomenutih Pravih Žena koje me uvjeravaju da sam bez djeteta nepotpuna. Te iste koje me uvjeravaju da sam nepotpuna i bez muškarca. Ček malo, znači da sam ja trećina osobe. Trebam svoju drugu polovicu s kojom ću smanjiti svoju invalidnost na nekih 35%, a kad rodim dijete bit ću zdrava osoba. I moći ću raditi sve što zdrave osobe rade - posvetiti se drugima. Pa koji kuac mi onda vrijedi postati zdrava? Radije ću ostati ovakva, invalidna.
Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv roditeljstva, želje za djecom, nagona za produžetkom vrste, nasljednicima, čak ni protiv seksa nemam ništa :cerek:
Ali, itekako imam protiv svrstavanja osoba poput mene u kategoriju manje vrijednih, nepotpunih, sebičnih, objesnih...nastavi niz.
I to ponekad iz čiste zavisti zbog toga što moje slobodno vrijeme pripada isključivo meni.
nedjelja, siječanj 3, 2010
Pitao me danas kako sam. I rekoh mu istinu. Nisam više ljuta, ogorčena, bijesna, očajna, puna nade i njenog best frenda dinajla...Samo sam - tužna. Samo je to ostalo od svega što smo imali i mogli.
I još se ponekad zapitam kako je moguće? Kako je moguće da dva smiješna zbunjena lagano mizantropična cinika sa sličnim sklonostima i mozgovima, dvije osobe koje su se prepoznale na jedan tako čudesan način, kako je moguće...i tko će mi njega ikada zamijeniti...Sve to se ponekad zapitam, a onda...
Onda zapalim cigaretu i napišem pjesmu, možda natočim čašu vina.
Pustim Caveta da tambura u pozadini i gledam svijeću kako gori...
I nije mi lakše, vjerojatno ni neće biti lakše tako brzo.
Ali svejedno se sjetim da su sve to stvari koje i dalje volim.
I koje nisu izgubile svoju vrijednost samo zato što ih trenutno nemam s kime podijeliti...
četvrtak, prosinac 31, 2009
Jučer sam obavila gadan informativni razgovor sa sobom. Uperila sam si svijeću u oči (lampa mi se ipak činila prebrutalnom) i postavila si par jednostavnih pitanja. Jesi li doživjela nešto prekrasno? Jesam. Jesi li bila u vezi s muškarcem koji te mazio, pazio, uz kojeg si se osjećala voljenom i prekrasnom, je li te on podsjećao na to kad si sama zaboravljala? U pravu si, tako je bilo? Jesi li imala godinu punu ljubavi, razgovora, putovanja, smijeha, kuhanja, muzike? Jesam. I sad žališ? Ali...Sad žališ, pitala sam? Pa kad...pa ovaj...pa...Žališ li što si to doživjela nakon svih sranja u svom životu? Ne, iskreno, ne žalim. Uporno sam tražila razloge zašto je to završilo, a tako su jednostavni. Mi smo jedno drugom dali to što smo imali, potrošili smo sreću ko pijani milijarderi rasipajući je uokolo i što smo drugo mogli kad su ostale samo mrvice? Plesati tango na promašenu melodiju u ime prošlosti? Samo da se pleše, kao što većina ljudi radi? Razmazivati tu istu prošlost dok od nje ne ostane samo neprepoznatljiva mrlja koja ni pod apstrakciju ne bi prošla? Nije li to baš ono što prezireš u tuđim vezama? U jbt...
Kako je to sve u biti jednostavno. Ulazimo u veze sa sve više i više ograda, blokirani, oštećeni, samljeveni i kad se sjetimo (ako se uopće sjetimo) uživati dođe kraj. Umjesto da trošimo sve što nam netko ima dati i da to bude uzajamno, jer to ljubav i jest - uzajamno davanje i primanje. Bez obzira na silnu sreću koju sam osjećala u toj vezi, ja sam istovremeno bila i u panici. Sa milijun upitnika u glavi, analizama, crnim predviđanjima. I kad je završilo, rekoh sebi: aha, vidiš! Bila si u pravu! Nikom ne treba vjerovati, svi su govna.
Naša priča bila je lijepa, sa najnormalnijim usponima i padovima. I razišli smo se kao ljudi.
Vrijeme je da počnem vjerovati sebi. Oprez jest majka mudrosti, ali i majka ponekad griješi.
Sretno, ljudi dragi!
srijeda, prosinac 30, 2009
Nekako mi se čini da pucam ovih dana. Znate onaj trenutak kad već čuješ krckanje, ali ga ignoriraš ili se uvjeriš da je to kod susjeda. A tvoja puknuta sestra blizanka samo što te ne gurka laktom pod rebra urlajući poduzmi nešto, glupačo! Je li to tako? Ma ne, to sam se samo naslušala susjedovog televizora pa umišljam stvari.
A u biti, trebala bih si dozvoliti da puknem. Da prestanem ignorirati činjenicu kako sam ostavljena bez objašnjenja, kako mi nije baš uber turbo kul piti sama kavu ujutro (navika je preodvratna stvar) i kako više ne pjevam. Čak ni ne pjevuckam. Jer nema nečije gitare da me prati.
I opet, ne želim pisati jadne postove, ali svjesna sam da svi čujete Cohena u pozadini ovih mojih rečenica.
I da jesam, jadnjikava sam. Onak dežmekasto ljigavo, ponekad čak fuj, patetično.
Joj, kako ja znam profesionalno najebat, to već postaje smiješno.
četvrtak, prosinac 24, 2009
Znam da nije Last Christmas il neko drugo sranje, al meni se od toga bluje pa vam ipak ovom divnom božićnom pjesmom želim sretno prejedanje i prenapijanje u pravom blagdanskom duhu. I, odnesite višak nekoj sirotinji, čisto da se ne baci.